Nogomet i još više o nogometu

15.04.2006., subota

Evo sada ću predstaviti sve reprezentacije na svjetskom prvenstvu

Skupina A NJEMAČKA NJEMAČKA _ - _ KOSTARIKA NJEMAČKA _ - _ POLJSKA EKVADOR _ - _ NJEMAČKA Njemačka Savez: Deutscher Fussball Bund (DFB) Broj stanovnika: 82 400 000 Savez osnovan: 1900. Registriranih igrača: 5.432,487 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1954, 1958, 1962, 1966, 1970, 1974, 1978, 1982, 1986, 1990, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: svjetski prvaci 1954, 1974, 1990. Kontinentalni naslovi: prvak Europe 1972, 1980, 1996. Izbornik: Jürgen Klinsmann (Njemačka) Najveće zvijezde: Michael Ballack (Bayern München), Miroslav Klose (Werder) Peterostruki svjetski prvaci Brazilci u povijesti SP-a odigrali su 87 utakmica, a Njemačka svega dvije manje. Često, poput Talijana, nisu plijenili ljepotom igre, ali rezultat i plasman je ono što se broji. Prvi put na SP-u su nastupili 1934. godine i odmah stigli do polufinala, gdje ih je porazila Čehoslovačka, a potom su zauzeli treće mjesto. Na sljedećem prvenstvu dogurali su do četvrtfinala, no ubrzo je izbio Drugi svjetski rat... U Švicarskoj 1954, pod imenom i zastavom Zapadne Njemačke, prvi su put osvojili naslov najboljeg na Globusu. Nijemci su se u finalu namjerili na tada najjaču vrstu svijeta - Mađare, predvođene legendarnim Ferencom Puskasem. Poslije samo osam minuta završnog okršaja Mađarska je imala prednost 2:0, no 'Elf' je uspio preokrenuti rezultat. Bio je to jedini poraz mađarske 'lake konjice' između 1950. i 1956. godine. Dvadeset godina kasnije Nijemci su osvojili drugu krunu, i to na domaćem tlu. Njemačku je predvodio veliki dvojac Franz Beckenbauer - Gerd Müller, a jedini poraz tadašnja Zapadna Njemačka doživjela je u prvom krugu od svojih istočnih sunarodnjaka. Bio je to prvi susret SRNJ-a i DDR-a nakon Drugog svjetskog rata. U finalu su pobijedili Nizozemce 2:1. Treća kruna stigla je u Italiji 1990. godine, a naslov u finalu protiv Argentine donio im je pogodak Andreasa Brehmea iz jedanaesterca. U SAD-u 1994. godine po prvi put je nastupila ujedinjena Njemačka, no bilo je to razočaravajuće iskustvo, budući da je u četvrtfinalu izgubila od Bugara. Četiri godine kasnije 'Elfu' su u četvrtfinalu mjeru uzeli 'vatreni'. Na posljednjem SP-u nitko nije očekivao da će Nijemci stići do kraja, no uz nešto sreće i nešto znanja stigli su do Yokohame gdje je Brazil bez većih problema slavio sa 2:0. Kako su domaćini prvenstva, nisu trebali sudjelovati u kvalifikacijama pa je izbornik Klinsmann momčad prisiljen stvarati kroz prijateljske oglede. Na glavnoj probi uoči prvenstva, na Kupu konfederacija, Klinsmannova družina nije briljirala i na koncu je bila treća. Prvi igrač momčadi je Michael Ballack, a napadački dvojac trebali bi činiti Miroslav Klose i Kevin Kuranyi. Klinsmann još uvijek nije odredio tko će mu biti prvi vratar - Oliver Kahn ili Jens Lehmann, što obojicu čini nervoznima. KOSTARIKA NJEMAČKA _ - _ KOSTARIKA EKVADOR _ -_KOSTARIKA KOSTARIKA _ - _ POLJSKA Kostarika Savez: Federacion Costarricense de Futbol (FEDEFUTBOL) Broj stanovnika: 3.900.000 Savez osnovan: 1921. Registriranih igrača: 12.429 Nastupi na SP: 1990, 2002. Najbolji rezultat na SP: osmina finala 1990. Kontinentalni naslovi: prvaci CONCACAF-a 1963, 1969, 1989. Izbornik: Alexandre Guimaraes (Brazil) Najveće zvijezde: Paul Wanchope (Al Gharafi) U skupini su pobijedili Škotsku (1:0) i Švedsku (2:1), a izgubili su od Brazila (0;:1) i plasirali se u drugi krug natjecanja, što je i danas najveći uspjeh u povijesti ove reprezentacije. U osmini finala nisu mogli protiv raspoložene Čehoslovačke (1:4). Dvanaest godina nakon prvog uzleta ponovo su bili u ekstazi 2002. godine, no njihova avantura po Japanu i Južnoj Koreji neslavno je završila - izgubili su od Brazila (2:5), remizirali s Turskom (1:1) i pobijedili Kinu (2:0), no nisu išli dalje zbog lošije razlike pogodaka od Turske. Na Dalekom istoku ih je vodio Alexandre Borges Guimaraes, Brazilac koji je uzeo kostarikansko državljanstvo, a nakon prvenstva je podnio ostavku. Međutim, njegovi nasljednici, Amerikanac Steve Sampson, a potom i Kolumbijac Jorge Luis Pinto nisu se iskazali, pa su čelnici saveza ponovo pozvali Guimaraesa i to se pokazalo odličnim potezom. Iako su u kvalifikacijama imali mnogo problema, ipak su dohvatili Njemačku. U prvoj rundi jedva su preskočili Kubu, u drugom krugu mučili su se protiv Hondurasa, dok su finalnoj skupini osvojili treće mjesto, iza SAD-a i Meksika sa čak četiri poraza. Većina igrača dolazi iz tri kluba, Herediana, Alajuelensea i Saprisse, a svega nekoliko igrača igra u inozemstvu. Glavna zvijezda momčadi je Paulo Wanchope, bivši napadač Manchester Citya, Derbya, West Ham Uniteda i Malage, koji danas igra u katarskom Al Garafahu. Wanchope je najbolji strijelac u povijesti reprezentacije sa 43 pogotka u 67 nastupa. EKVADOR POLJSKA _ - _ EKVADOR EKVADOR _ - _ KOSTARIKA EKVADOR _ - _ NJEMAČKA Ekvador Savez: Federacion Ecuatoriana de Futbol (FEF) Broj stanovnika: 12.000.000 Savez osnovan: 1925. Registriranih igrača: 12.429 Nastupi na SP: 2002. Najbolji rezultat na SP: 1. krug 2002. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Luis Suarez (Kolumbija) Najveće zvijezde: Carlos Tenorio (Al Sadd), Ulises de la Cruz (Aston Villa) Četiri godine kasnije nogometaši iz države koja je najpoznatija po bananama i otočju Galapagos ponovo su osigurali svjetsku smotru. Kvalifikacije su okončali na trećem mjestu, iza nedodirljivih Brazila i Argentine. Od 18 susreta dobili su osam, čak sedam na svom travnjaku. Stadion u Quitu na 2.800 metara nadmorske visine bio je neosvojiva tvrđava i na njemu su od 27 mogućih bodova osvojili 23. U Quitu na prorijeđenom zraku pali su i Argentina (2:0) i Brazil (1:0), a jedine dvije reprezentacije koje su izvukle bod bile su Urugvaj i Peru. Brazilski izbornik Carlos Alberto Parreira uvjete koji vladaju u Andama opisao je riječima 'kao da igrate u oblacima, tamo je nemoguće dobiti utakmicu'. Svu ranjivost Ekvador je pokazao na gostovanjima gdje je u devet susreta upisao šest poraza, dva neodlučena ishoda i jednu pobjedu, u Boliviji, koja je kvalifikacije okončala na posljednjem mjestu. U Japanu i Južnoj Koreji vodio ih je Kolumbijac Hernan Dario Gomez, međutim nakon lošeg starta u kvalifikacijama za Njemačku naslijedio ga je sunarodnjak Luis Fernando Suarez. On nije previše mijenjao sastav, zadržao je formaciju 4-4-2, koju gradi oko Carlosa Tenoria, Ulisesa de la Cruza, Giovannia Espinose, te veterana Agustina Delgada. Legenda ekvadorskog nogometa Alex Aguinaga se oprostio od reprezentacije i Suarez još uvijek traži njegova nasljednika u sredini terena. Najbliži toj ulozi je 20-godišnji Luis Antonio Valencia, veznjak španjolskog Villarreala. POLJSKA POLJSKA _ - _ EKVADOR NJEMAČKA _ - _ POLJSKA KOSTARIKA _ - _ POLJSKA Poljska Savez: Polski Zwiazek Pilki Nožnej (PZPN) Broj stanovnika: 38.000.000 Savez osnovan: 1919. Registriranih igrača: 382.350 Nastupi na SP: 1938, 1974, 1978, 1982, 1986, 2002. Najbolji rezultat na SP: treće mjesto 1974, 1982. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Pawel Janas (Poljska) Najveće zvijezde: Maciej Zurawski (Celtic), Jerzy Dudek (Liverpool) Generaciju koja je iznenadila svijet u Njemačkoj predvodila je četvorka Tomaszewski, Zmuda, Deyna i Lato, a u susretu za broncu pobijedili su Brazil 1:0. Nekoliko godina kasnije njima se pridružio i jedan od najboljih poljskih nogometaša svih vremena Zbignew Boniek i u Španjolskoj su ponovno dohvatili broncu. U polufinalu su ispali od Italije, a potom su dobili Francusku. Međutim, nakon raspada sjajne generacije, Poljaci su upali u veliku krizu i godinama su tražili izlaz iz mraka. Brončana odličja polako su počela gubiti sjaj, a reprezentaciju je iz letargije probudio dolazak Jerzya Engela. Bivši trener deset poljskih klubova bio je i najzaslužniji za otkriće mladog Nigerijca Emmanuela Olisadebea, koji je zaigrao u nacionalnoj ligi, a ubrzo je dobio i poljsko državljanstvo. Engel je odmah Nigerijcu dao priliku u reprezentaciji i Olisadebe mu je povjerenje uzvratio postigavši osam pogodaka u kvalifikacijama za SP u Japanu i Južnoj Koreji. Na Dalekom istoku nisu se previše iskazali - u tri susreta upisali su dva poraza (Portugal, Južna Koreja) i jednu pobjedu (SAD) što nije bilo dovoljno za osminu finala. Engelov posao nakratko je nastavio Boniek, međutim 2003. godine nacionalnu vrstu je preuzeo Pawel Janas i Poljaci su izborili drugo uzastopno svjetsko prvenstvo. U kvalifikacijama su osvojili drugo mjesto u skupini iza Engleza, međutim, direktan plasman u Njemačku osigurali su kao jedna od dvije najbolje drugoplasirane reprezentacije. U 10 susreta ubilježili su osam pobjeda i dva poraza, i to oba od Engleza rezultatom 1:2. No, zanimljivo, tijekom izlučnih nadmetanja postigli su deset pogodaka više od 'Gordog Albiona'. Pod Janasovim vodstvom Poljaci su ubilježili ukupno 25 pobjeda, šest neodlučenih susreta i devet poraza, što Janasa čini najuspješnijim poljskim izbornikom u posljednjih 20 godina. Janasovi ljudi od najvećeg povjerenja su vratar Jerzy Dudek, junak Liverpoolove pobjede u finalu Lige prvaka, napadač Celtica Macied Zurawski te kapetan Tomasz Hajto, igrač Derby Countyja. SKUPINA B ENGLESKA ENGLESKA _ - _ PARAGVAJ ENGLESKA _ - _ TRINIDAD I TOBAGO ŠVEDSKA _ - _ ENGLESKA Engleska Savez: The Football Association (FA) Broj stanovnika: 50.000.000 Savez osnovan: 1863. Registriranih igrača: 2,5 milijuna Nastupi na SP: 1950, 1954, 1958, 1962, 1966, 1970, 1982, 1986, 1990, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: svjetski prvak 1966. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Sven Goran Eriksson (Švedska) Najveće zvijezde: David Beckham (Engleska), Steven Gerrard (Liverpool), Frank Lampard (Chelsea) Nakon Drugog svjetskog rata ipak su se priključili krovnoj nogometnoj organizaciji i 1950. godine debitirali su na World Cupu u Brazilu, no nisu prošli skupinu. U Brazilu su dobili i pljusku od bivše kolonije SAD-a, izgubivši 0:1, što i danas smatraju svojom najvećom sramotom. Nakon dva četvrtfinala i jednog kiksa u prvom krugu dočekali su najsvjetliji trenutak u povijesti - svjetsku krunu osvojenu na svom tlu. Sir Alf Ramsey, koji je na funkciju izbornika došao četiri godine prije, uspio je posložiti kockice i stvoriti momčad poznatu kao Wingless Wonders. U velikom finalu protiv Njemačke Gordon Banks, Bobby More, Jack i Bobby Charlton su pobijedili 'elf' 4:2. Junak generacije postao je Geoff Hurst s tri pogotka, a njegov drugi pogodak i odluka ruskog pomoćnog suca i u doba napredne tehnologije ostavljaju vječne dvojbe. U idućih 40 godina nisu uspjeli ponoviti ovaj rezultat. Najbliže pobjedničkom postolju bili su u Italiji 1990. godine gdje su u polufinalu nakon jedanaesteraca poraženi od Njemačke, a potom u susretu za broncu od Italije. Bilježe i tri četvrtfinala (1970, 1986, 2002). Nakon godina frustracija Englezi vjeruju da je došlo vrijeme za osvajanje svjetskog naslova. Cijela zemlja osjeća da bi ova generacija mogla ponoviti rezultat iz slavne 1966. godine. Imaju jednako kvalitetnu momčad u svim linijama, obranu predvode John Terry, Rio Ferdinand i Sol Campbell, sredinom terena operiraju uz Brazilca Ronaldinha trenutačno dva najbolja vezna igrača današnjice, Frank Lampard i Steven Gerarrd, a uz njih je i neizostavni David Beckham, dok napadački dvojac čine Wayne Rooney i Michael Owen. Najveći problem predstavljaju im neuvjerljivi vratari, jedine slabe točke u momčadi. U kvalifikacijama se nisu previše mučili, no na zemlju su ih spustila dva ponižavajuća poraza - u kvalifikacijama od Sjeverne Irske (0:1), te u prijateljskom susretu protiv Danske (1:4). Pobjedničke ambicije 'gordog Albiona' razbuktala je i briljantna predstava u prijateljskom ogledu protiv Argentine (3:2). Sven Goran Eriksson složio je sjajnu momčad, međutim neopreznim istupom pred prerušenim novinarom u bogatog šeika u kojem je kritizirao pojedine igrače, narušio je svoj autoritet i sasvim sigurno uzdrmao sjajnu atmosferu koja je vladala među igračima. Pitanje je hoće li ovaj slučaj utjecati na njihov rezultat u Njemačkoj PARAGVAJ ENGLESKA _ - _ PARAGVAJ ŠVEDSKA _ - _ PARAGVAJ PARAGVAJ _ - _ TRINIDAD I TOBAGO Paragvaj Savez: Asociacion Paraguaya de Futbol (APF) Broj stanovnika: 6.000.000 Savez osnovan: 1906. Registriranih igrača: 722.801 Nastupi na SP: 1930, 1950, 1958, 1986, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: osmina finala 1986, 1998, 2002. Kontinentalni naslovi: prvaci Južne Amerike 1953, 1979. Izbornik: Anibal Ruiz (Urugvaj) Najveće zvijezde: Roque Santa Cruz (Bayern Munchen), Nelson Valdez (Werder) Već godinama Paragvaj slovi kao treća južnoamerička sila iza 'Gauča' i 'Selecaoa'. Premda na svjetskim prvenstvima nemaju značajnih rezultata, mnogi ih žele izbjeći zbog čvrste i beskompromisne igre. Zanimljivo, u zemlji s tek šest milijuna stanovnika, čak 90 prijavljenih nogometaša registrirano je u Asunciónu. Tri puta probijali su se do osmine finala - 1986. godine ih je zaustavila Engleska, 1998. Francuska, a prije četiri godine Njemačka. Posljednje SP označilo je i kraj generacije koju je predvodio José Luis Chilavert. Kontroverzni vratar godinama je bio prvo ime paragvajskog nogometa. I što je još impresivnije, najbolji je strijelac među vratarima u povijesti s više od 50 službenih pogodaka iz slobodnih udaraca i jedanaesteraca. No osim po golovima i sjajnim obranama Chilavert je privlačio pažnju javnosti brojnim incidentima i ekscesima, što je mnogo puta znalo narušavati atmosferu u momčadi. Zbogom nacionalnoj vrsti rekli su i Francisco Arce i Celso Ayala. Od 'staraca' ostao je tek Carlos Gamarra. Kroz kvalifikacije ih je vodio Urugvajac Anibal Ruiz. Usprkos hodu po rubu, čelnici Saveza pružili su mu podršku, a za Ruiza se najviše borio predsjednik Saveza Oscar Harrison. Udarni dvojac reprezentacije čine Roque Santa Cruz i Nelson Valdez koji igraju za njemačke bundseligaše Bayern München i Werder Bremen, a okosnicu momčadi čine igrači koji su na Olimpijskim igrama u Ateni osvojili srebrnu medalju. ŠVEDSKA TRINIDAD I TOBAGO _ - _ ŠVEDSKA ŠVEDSKA _ - _ PARAGVAJ ŠVEDSKA _ - _ ENGLESKA Švedska Savez: Fotbollforbundet (SVFF) Broj stanovnika: 8.800.000 Savez osnovan: 1904. Registriranih igrača: 178.803 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1950, 1958, 1970, 1974, 1978, 1990, 1994, 2002. Najbolji rezultat na SP: drugo mjesto 1958. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Lars Lagerback (Švedska) Najveće zvijezde: Zlatan Ibrahimović (Juventus), Fredrik Ljungberg (Arsenal) Kvalifikacije su zaključili s osam pobjeda i dva poraza, oba od hrvatske vrste. SP u Njemačkoj će Šveđanima biti 11. svjetska smotra, a dosad su im najveći uspjesi bili drugo, treće i četvrto mjesto. Prvi su put na Svjetskom prvenstvu zaigrali 1934. godine (četvrtfinale), a već četiri godine kasnije ušli su u polufinale. Uslijedili su porazi od Mađarske i Brazila i osvajanje četvrtog mjesta. Najveći uspjeh ostvarili su u svom dvorištu 1958. godine, no imali su nesreću da je na scenu upravo tada stupio nogometni majstor Edson Arantes don Nascimento - Pele, koji je gurao Brazil do naslova. Jedna od najboljih švedskih generacija u povijesti, koju je predvodio Gunnar Nordahl, poznat pod nadimkom 'Vatrogasac' (jer je to i bio po zanimanju), na koncu se morala zadovoljiti srebrom, a Brazil je u finalu slavio sa 5:2. Sjajnu momčad Šveđani su imali i na SP-u u Americi 1994. godine, kada su bili treći. Thomas Brolin, Thomas Ravelli i društvo u polufinalu su tek u završnici susreta pokleknuli protiv Brazila (0:1) te su sav svoj bijes zbog propuštene prilike iskalili na Bugarima u dvoboju za broncu (4:0). Bio je to posljednji veliki uspjeh švedske vrste. U Japanu i Južnoj Koreji nitko im nije davao previše izgleda u skupini 'smrti', no pobjedama protiv Argentine i Nigerije te neodlučenim ishodom protiv Engleza prošli su dalje, ali su u osmini finala zapeli protiv Senegala. Momčad predvodi genijalac hrvatsko-bošnjačkih korijena Zlatan Ibrahimović (Juventus) te Fredrik Ljungberg (Arsenal). Nakon SP-a u Njemačkoj Henrik Larsson (Barcelona) će se oprostiti od nacionalne vrste, a ne smijemo zaboraviti spomenuti ni ključne igrače obrane Teddyja Lučića (Göteborg) i Olofa Mellberga (Rennes). TRINIDAD I TOBAGO TRINIDAD I TOBAGO _ - _ ŠVEDSKA ENGLESKA _ - _ TRINIDAD I TOBAGO PARAGVAJ _ - _ TRINIDAD I TOBAGO Trinidad i Tobago Savez: Trinidad and Tobago Football Federation (TTFF) Broj stanovnika: 1.300.000 Savez osnovan: 1908. Registriranih igrača: 5.050 Nastupi na SP: - Najbolji rezultat na SP: - Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Leo Beenhakker (Nizozemska) Najveće zvijezde: Dwight Yorke (FC Sydney) U prvoj utakmici u Manaiju Trinidad je kao gost slavio sa 1:0, dok je u uzvratu u Port of Spainu pred svojim navijačima odigrao 1:1, što je bilo dovoljno za početak velikog slavlja. Plasman Trinidad i Tobaga na SP jedan je od najvećih uspjeha ne samo u povijesti ove zemlje, već i karipskog nogometa. Prije njih završnicu SP-a izborili su jedino Kuba 1938. godine, Haiti 1974, Jamajka 1998. i u dva navrata Kostarika. Zanimljivo, Trinidad i Tobago je najmanja zemlja sudionica SP-a jer ima svega 1,3 milijuna stanovnika. Najbliže plasmanu na SP bili su 1989. godine kada su u posljednjem kolu kvalifikacija trebali pobjedu, međutim Sjedinjene Države su bile suviše jake i snovi o plasmanu na SP u Italiji su propali. Reprezentaciju vodi nizozemski stručnjak Leo Beenhakker koji ju je preuzeo nakon što je njegov prethodnik s reprezentacijom u prva tri kola dohvatio svega jedan bod. Bertille St Clair je dobio otkaz i vodstvo TTFF-a pozvalo je bivšeg nizozemskog izbornika i trenera Ajaxa i madridskog Reala koji je od skromne momčadi izvukao maksimum. Glavna zvijezda reprezentacije je napadač FC Sydneya Dwight Yorke (35), a taj bivši igrač Manchester Uniteda uvjerljivo je i najbolji igrač u povijesti te zemlje. Od poznatijih igrača, tu su i vratar West Ham Uniteda Shaka Hislop te napadač Coventryja John Stern. U kvalifikacijama je jedan od najboljih igrača bio i branič Wrexhama Dennis Lawrence. font size=4>SKUPINA C ARGENTINA ARGENTINA _ - _ OBALA BJELOKOSTI ARGENTINA _ - _ SRBIJA I CRNA GORA NIZOZEMSKA _ - _ ARGENTINA Argentina Savez: Asociación del Futbol Argentino (AFA) Broj stanovnika: 38.700.000 Savez osnovan: 1893. Registriranih igrača: 530.000 Nastupi na SP: 1930, 1934, 1958, 1962, 1966, 1974, 1978, 1982, 1986, 1990, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: svjetski prvaci 1978, 1986. Kontinentalni naslovi: prvaci Južne Amerike (1921, 1925, 1927, 1937, 1941, 1945, 1946, 1947, 1955, 1957, 1959, 1991, 1993.) Izbornik: José Pekerman (Argentina) Najveće zvijezde: Hernán Crespo (Chelsea), Juan Román Riquelme (Villarreal) Nastupili su na 13 prvenstava, odigrali 60 utakmica, osvojili dva naslova (1978, 1986.) i još dva puta igrali u finalu (1930, 1990.), a dva puta su imali i najboljeg strijelca prvenstva (Stabile, Kempes). Za mnoge, 'Gauči' su dali i najboljeg nogometaša svih vremena - Diega Maradonu. Prvu svjetsku titulu Argentina je osvojila pred svojim navijačima, a zvijezda turnira bio je dugokosi napadač Mario Kempes. Bijelo-plavi su u finalu bili bolji od Nizozemaca i slavili su 3:1 u produžetku. Osam godina poslije, drugi naslov prvaka svijeta Argentincima je donio 'mali zeleni iz Fiorita'. Nije pretjerano reći da je Maradona gotovo sam prigrabio tu titulu. Pomagali su mu sjajni igrači, kao što su Jorge Valdano i Jorge Burruchaga, ali nitko nije bio ravan slavnoj 'desetki'. U finalu im se Nijemci nisu mogli oduprijeti. Turnir u Meksiku obilježile su i dvije Maradonine majstorije, i to obje protiv Engleza. Prvo pogodak 'Božjom rukom', a potom jedan od najljepših pogodaka u povijesti prvenstava, kada je od centra predriblao pola engleske momčadi i svladao vratara Shiltona. Nažalost, Diegova karizma je potamnjela 1994. godine kada je na SP-u u Americi bio pozitivan na kokain, što je bio početak njegova igračkog kraja i početak velike borbe s ovisnosti. Gotovo jednako senzacionalno bilo je i ispadanje 'Gauča' u prvom krugu posljednjeg World Cupa. OBALA BJELOKOSTI ARGENTINA _ - _ OBALA BJELOKOSTI NIZOZEMSKA _ - _ OBALA BJELOKOSTI OBALA BJELOKOSTI _ - _ SRBIJA I CRNA GORA Obala Bjelokosti Savez: Federation Ivoirienne de Football (FIF) Broj stanovnika: 17.000.000 Savez osnovan: 1960. Registriranih igrača: 12.845 Nastupi na SP: - Najbolji rezultat na SP: - Kontinentalni naslovi: prvaci Afrike 1992. Izbornik: Henri Michel (Francuska) Najveće zvijezde: Drogba (Chelsea), Bonaventure Kalou (PSG) Od prvog kola vodila se neizvjesna utrka između njih i Kameruna, a pitanje pobjednika skupine razriješeno je u posljednjim sekundama zadnjeg kola. Kamerunu je za plasman na SP trebala pobjeda na svom travnjaku protiv Egipta. Kamerun je vodio do 80. minute, međutim tada je Egipat gotovo slučajno izjednačio pogotkom Shawkya. Kada je u petoj minuti nadoknade sudac Koman Coulibaly poklonio domaćinima jedanaesterac činilo se da će Kamerun ipak putovati na svoje šesto SP, no udarac Pierra Womea s bijele točke završio je u vratnici, a Obala Bjelokosti na svjetskom prvenstvu. Bivša francuska kolonija, koja je nezavisnost stekla 1960. godine, dosadašnji najveći uspjeh ostvarila je 1992. godine kada je slavila na Afričkom kupu nacija. Na ovogodišnjem izdanju prvenstva Crnog kontinenta izborila je plasman u polufinalu, pobijedivši u četvrtfinalu Kamerun, boljim izvođenjem jedanaesteraca. Najzaslužniji za preporod 'slonova' je francuski stručnjak Henri Michel te napadač Chelseaja Didier Drogba. Za razliku od svojih igrača, Francuz je već tri puta sudjelovao na završnicama svjetskih prvenstava, na klupi Francuske, Kameruna i Tunisa. Uz Drogbu okosnicu momčadi čine Kolo Toure iz Arsenala, Bonaventure Kalou iz PSG-a, Zoro iz Messine te Cyril Domoraud, iza kojeg je niz epizoda u francuskim klubovima. Vezni red prepun je 'legionara' iz Francuske, a napadački tandem Drogba - Dindane ulijeva strahopoštovanje. NIZOZEMSKA SRBIJA I CRNA GORA _ - _ NIZOZEMSKA NIZOZEMSKA _ - _ OBALA BJELOKOSTI NIZOZEMSKA _ - _ ARGENTINA Savez: Koninklijke Nederandse Voetbalbond (KNVB) Broj stanovnika: 16.500.000 Savez osnovan: 1889. Registriranih igrača: 557.127 Nastupi na SP: 1938, 1974, 1978, 1990, 1994, 1998 Najbolji rezultat na SP: drugo mjesto 1974, 1978. Kontinentalni naslovi: prvaci Europe 1988. Izbornik: Marco van Basten (Nizozemska) Najveće zvijezde: Ruud van Nistelrooy (Manchester United), Roy Maakay (Bayern) Najslavnije doba 'oranja' bile su sedamdesete godine prošlog stoljeća. Pod vodstvom Rinusa Michelsa, tvorca 'totalnog nogometa' i predvođeni zvijezdama Johanom Cruyffom i Johanom Neeskensom stigli su do finala SP-a 1974. godine, no u završnom susretu izgubili su od Njemačke (1:2). Četiri godine kasnije u finalu ih je zaustavila Argentina (3:1) i Nizozemci su postali prva reprezentacija koja je na dva uzastopna prvenstva poražena u finalima. Činilo se kako su nakon osvajanja europskog naslova 1988. godine ponovo stvorili momčad za najviše domete - do trijumfa na SP-u 1990. godine trebali su ih odvesti Ruud Gullit, Ronald Koeman, Frank Rijkaard i Marco van Basten, međutim u osmini finala su naletjeli na Njemačku i još jednom ostali u čekaonici. Nakon Cruyffova doba najbliže velikom uspjehu bili su u Francuskoj 1998. godine. Nakon što su bez većih problema prošli skupinu, u osmini finala su pobijedili Jugoslaviju, a u četvrtfinalu Argentinu. U sjajnom polufinalnom dvoboju zaustavio ih je Brazil nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, da bi u dvoboju za broncu izgubili od Hrvatske (1:2). U Japanu i Južnoj Koreji nisu bili, a Njemačku su izborili rutinski - u nimalo lakoj skupini s Češkom, Rumunjskom, Finskom upisali su deset pobjeda i dva neodlučena ishoda. Najvećeg konkurenta za prvo mjesto, Češku, dva puta su deklasirali. Vodi ih legendarni napadač Ajaxa i Milana Marco van Basten, koji je u srpnju 2004. godine naslijedio Dicka Advocaata. Premda nije imao previše trenerskog iskustva, sjajno se snašao na klupi. Još je važnije što je bitno pomladio momčad i pružio priliku brojnim klincima. SRBIJA I CRNA GORA SRBIJA I CRNA GORA _ - _ NIZOZEMSKA ARGENTINA _ - _ SRBIJA I CRNA GORA OBALA BJELOKOSTI _ - _ SRBIJA I CRNA GORA Srbija i Crna Gora Savez: Fudbalski savez Srbije i Crne Gore (FSSCG) Broj stanovnika: 10.600.000 Savez osnovan: 1919. Registriranih igrača: 125.462 Nastupi na SP: 1998. Najbolji rezultat na SP: osmina finala 1998. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Ilija Petković (SCG) Najveće zvijezde: Mateja Kežman (Atletico Madrid), Dejan Stanković (Inter) Na europskim smotrama dva puta je bila u finalu - 1960. (poražena od SSSR-a) te 1968. (poražena od Italije). U svim tim uspjesima neizbrisivi trag ostavili su i brojni hrvatski nogometaši kao što su Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković, Dražan Jerković, Vlatko Marković, Josip Skoblar, Ivica Šurjak, Bernard Vukas, Branko Zebec... Nakon raspada Jugoslavije reprezentacija bivše države je nastupila jedino na World Cupu 1998. godine u Francuskoj. Nakon što je uspješno preskočila skupinu, u osmini finala je izgubila od Nizozemske. Prije tri godine dolazi do promjene naziva države i ime Jugoslavija se mijenja u Srbija i Crna Gora. SCG je vizu za Njemačku izborila prilično uvjerljivo, i to kao jedna od osam reprezentacija koje u europskim kvalifikacijama nisu upisale poraz. U 10 susreta ubilježila je šest pobjeda i četiri neodlučena ishoda primivši tek jedan pogodak, što je uvjerljivo najmanje u kvalifikacijama na Starom kontinentu. SCG je slavila ispred Španjolske, koja je morala u dodatne kvalifikacije. Momčad vodi Ilija Petković, a glavne uzdanice su mu napadač Atletica Matej Kežman, napadač Osasune Savo Milošević te Dejan Stanković iz Intera. Obranu predvodi Nemanja Vidić, koji je nedavno potpisao ugovor za Manchester United. SKUPINA D MEKSIKO MEKSIKO _ - _ IRAN MEKSIKO _ - _ ANGOLA PORTUGAL _ - _ MEKSKIKO Meksiko Savez: Federacion Mexicana de Futbol Asociacion, A.C. (FMF) Broj stanovnika: 104.910.000 Savez osnovan: 1927. Registriranih igrača: 2.740.000 Nastupi na SP: 1930, 1950, 1954, 1958, 1962, 1966, 1970, 1978, 1986, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: četvrtfinale 1970, 1986. Kontinentalni naslovi: prvaci CONCACAF-a 1965, 1971, 1977. Izbornik: Ricardo La Volpe (Argentina) Najveće zvijezde: Jared Borgetti (Bolton), Rafael Marquez (Barcelona) Dva najveća uspjeha ostvario je 1970. i 1986. godine kada se plasirao u četvrtfinale, oba puta pred svojim navijačima. Prvi puta zaustavila ih je Italija, a 16 godina kasnije Njemačka. Čak četiri puta (1930, 1950, 1954 i 1978) Meksikanci su ispadali gubeći sva tri susreta u kvalifikacijskoj skupini. Na posljednja tri SP-a uspjeli su preskočiti prvu rudu, no zapeli su u osmini finala - u Japanu i Južnoj Koreji protiv Amerikanaca, u Francuskoj protiv Njemačke, a u Sjedinjenim Državama protiv Bugarske. Skroman učinak za naciju koja obožava nogomet i koja je na regionalnim natjecanjima dohvatila više od deset naslova. Tijekom kvalifikacija za Japan i Južnu Koreju promijenili su tri izbornika (Manuel Lapuente, Enrique Meza, Javier Aguirrea) i jedva se domogli završnice. U kvalifikacijama za Njemačku momčad je suvereno vodio Argentinac Ricardo La Volpe. 'El Tricolori' su posao obavili gotovo rutinski. Na putu do Njemačke izgubili su dva susreta (SAD, Trinidad i Tobago), i to u fazi natjecanja kada je već praktički sve bilo odlučeno. Koliko su bili uvjerljivi, svjedoči i podatak da su na putu do Njemačke postigli 67 pogodaka. La Volpe je složio snažnu momčad koja je nanizala 22 susreta bez poraza. Svoju snagu Meksiko je zorno demonstrirao na Kupu konfederacija gdje su osvojili četvrto mjesto, no nisu izgubili nijednu utakmicu. U skupini su pobijedili Brazil (1:0) i Japan (2:1), te remizirali s Grčkom (0:0). U polufinalu su tek nakon jedanaesteraca izgubili od Argentine, a u susretu za treće mjesto od Njemačke, također nakon kaznenih udaraca. Momčad predvode iskusni Rafael Marquez i Oswaldo Sanchez u obrani, te napadači Jaime Lozano, Francisco Fonseca i prva zvijezda Jared Borgetti. 'El Zorro' je bio prvi strijelac kvalifikacija sa 14 pogodaka. IRAN MEKSIKO _ - _ IRAN PORTUGAL _ - _ IRAN IRAN _ - _ ANGOLA Iran Savez: Iran Football Federation (IRIFF) Broj stanovnika: 68.200.000 Savez osnovan: 1920. Registriranih igrača: 111.694 Nastupi na SP: 1978, 1998. Najbolji rezultat na SP: 1. krug Kontinentalni naslovi: prvaci Azije 1968, 1972, 1976. Izbornik: Branko Ivanković (Hrvatska) Najveće zvijezde: Ali Karimi (Bayern München), Mehdi Mahdavikia (HSV) Premijerni nastup Iran je imao 1978. godine u Argentini, gdje je bio jedini predstavnik najmnogoljudnijeg kontinenta. Nastup je zaključio porazima od Nizozemske i Perua te neodlučenim ishodom protiv Škotske. Idući nastup na SP-u morao je čekati 20 godina. U međuvremenu je osvojio tri azijska prvenstva. U Francuskoj također nije uspio preskočiti prvi krug, no ostala je upisana prva pobjeda, i to protiv najljućeg političkog suparnika, SAD-a (2:1). U druga dva susreta ubilježili su poraze od Njemačke i Jugoslavije. Iranci su korak do plasmana na World Cup bili i prije četiri godine, no pod vodstvom bivšeg hrvatskog izbornika Miroslava Blaževića nisu uspjeli preskočiti dodatne kvalifikacije protiv Irske. Blaževića je naslijedio njegov dotadašnji pomoćnik Branko Ivanković i već u prvoj akciji osvojio je trofej - prvo mjesto na Azijskim igrama 2002. godine. Da radi odličan posao, Ivanković je potvrdio i u kvalifikacijama za SP u kojima je Iran osvojio drugo mjesto, iza Japana, i tako bez dodatnih kvalifikacija osigurao mjesto u Njemačkoj. U šest susreta u završnoj fazi natjecanja Iran je imao četiri pobjede, te po jedan remi i poraz. Glavne Ivankovićeve uzdanice su veznjak minhenskog Bayerna, Ali Karimi, te Mehdi Mahdavikia iz HSV-a. U kvalifikacijama je odličan bio i veteran Ali Daei s devet pogodaka. Kapetan Irana dosad je u 145 nastupa za reprezentaciju postigao 107 pogodaka. PORTUGAL ANGOLA _ - _ PORTUGAL PORTUGAL _ - _ IRAN PORTUGAL _ - _ MEKSIKO Portugal Savez: Federacao Portuguesa de Futebol (FPF) Broj stanovnika: 10.000.000 Savez osnovan: 1914. Registriranih igrača: 108.352 Nastupi na SP: 1966, 1986, 2002. Najbolji rezultat na SP: treće mjesto 1966. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Luiz Felipe Scolari (Brazil) Najveće zvijezde: Luis Figo (Inter), Deco (Barcelona) U polufinalu su ih zaustavili kasniji svjetski prvaci Englezi, no bronca im nije izmakla pobjedom protiv Sovjetskog Saveza, a Eusebio je bio prvi strijelac turnira s devet pogodaka. U Španjolskoj 1986. godine zapeli su već u prvom krugu. Godinama su živjeli od sjećanja na sjajne igre Crne Perle, kako je glasio Eusebijev nadimak, sve do pojave Luisa Figa, Ruija Coste i društva. Bila je to generacija koju je otkrio bivši vratar nacionalne vrste Carlos Quieroz i koja je osvojila svjetski juniorski naslov 1989. godine te dvije godine kasnije. Više od 30 godina Portugal je čekao novu 'zlatnu generaciju' i nakon četvrtfinala na Europskom prvenstvu 1996. godine i polufinala na europskoj smotri četiri godine kasnije činilo se da će 'najgeneracija' svoj vrhunac doživjeti na SP-u 2002. godine. Međutim, suprotno svim najavama, Figo i društvo nokautirani su već u prvoj fazi natjecanja. Izbornik Antonio Luis Alves Ribeiro de Oliveira je smijenjen, a umjesto njega angažiran je Brazilac Luiz Felipe Scolari, koji je na klupi Brazila osvojio svjetski naslov 2002. godine. On je već u prvoj pravoj akciji - na Europskom prvenstvu 2004. godine - isplatio svoj bogat ugovor. Portugal je stigao do finala i u završnom ogledu izgubio od Grčke. S odličnim igrama Portugalci su nastavili i u kvalifikacijama za SP. Skupinu su preskočili rutinski, s devet pobjeda i tri neodlučena ishoda, a ostala je zapamćena i njihova visoka pobjeda protiv Rusije (7:1). Portugalsku snagu osjetila je i hrvatska reprezentacija koje je ubilježila uvjerljiv poraz u prijateljskom ogledu. Momčad čini spoj iskusnih (Figo, Rui Costa, Ricardo Carvalho, Pauleta) i mladih (Deco, Cristiano Ronaldo) igrača te bi Portugal u Njemačkoj mogao daleko dogurati. ANGOLA ANGOLA _ - _ PORTUGAL MEKSIKO _ - _ ANGOLA IRAN _ - _ ANGOLA Angola Savez: Federacao Angolana de Futebol (F.A.F) Broj stanovnika: 10.700.000 Savez osnovan: 1979. Registriranih igrača: 4.269 Nastupi na SP: - Najbolji rezultat na SP: - Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Luis Goncalves de Oliveira (Angola) Najveće zvijezde: Pedro Mantorras (Benfica) Fabrice Maieco Akwa (Qatar SC) Uoči početka natjecanja mnogi su predviđali kako će se Nigerija prošetati skupinom 4, no Angola je priredila senzaciju i osvojila prvo mjesto. U deset utakmica primili su tek šest pogodaka, a stadion Cidadela u Luandi bio je za sve neosvojiva tvrđava. 'Crne antilope' su tako nakon pet neuspjelih pokušaja uspjele izboriti World Cup i u Njemačkoj će imati premijeru na svjetskoj smotri. Na kontinentalnim prvenstvima nastupili su svega tri puta, posljednji put u Egiptu ove godine, no nikada nisu prošli prvi krug. Najzaslužniji za 'čudo iz Luande' je izbornik Luis Goncalves de Oliveira, koji je s mladom reprezentacijom osvojio prvo mjesto na afričkom U-20 prvenstvu 2001. godine. Neko vrijeme vodio je i olimpijsku reprezentaciju, a seniorsku vrstu je preuzeo 2003. godine. Oliveira je složio čvrstu momčad, kojoj je glavna odlika obrana. Većina igrača dolazi iz portugalskih klubova te domaće lige. Glavne zvijezde su napadač Benfice Pedro Mantorras te Akwa, bivši igrač Benfice, koji trenutačno kruh zarađuje u Katru. Angola će u skupini igrati s Portugalom, koji je godinama vladao tom zemljom, pa su igrači Angole zbog toga posebno 'napaljeni' na tu utakmicu. Njihov posljednji prijateljski susret jedva je odigran do kraja jer su čak četiri igrača Angole dobila crvene kartone zbog grubih prekršaja. SKUPINA E SAD SAD _ - _ ČEŠKA ITALIJA _ - _ SAD GANA _ - _ SAD SAD Savez: US Soccer Federation (USSF) Broj stanovnika: 290.340.000 Savez osnovan: 1913. Registriranih igrača: 18.746.977 Nastupi na SP: 1930, 1934, 1950, 1990, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: polufinale 1930. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Bruce Arena (SAD) Najveće zvijezde: Landon Donovan (San Jose), DaMarcus Beasley (PSV Eindhoven) Velik korak naprijed u prihvaćanju ovog sporta na tlu SAD-a učinjen je organizacijom SP-a 1994. godine u toj zemlji, međutim i nakon što su djevojke osvojile svjetski naslov, još se uvijek bori s etiketom drugorazrednog sporta. Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj bit će osmo SP za Sjedinjene Države, a od 1990. godine Amerikanci nisu propustili nijednu svjetsku smotru. Izuzev premijernog nastupa koji je okončan u polufinalu porazom od Argentine (1:6), Amerikanci su senzaciju priredili i 20 godina kasnije kada su u skupini pobijedili Englesku sa 1:0. Taj je rezultat u službenoj povijesti Engleskog nogometnog saveza upisan kao najveća sramota i poniženje 'gordog Albiona'. Tada, međutim, nisu uspjeli proći prvi krug završnog turnira nakon čega su uslijedila četiri desetljeća 'posta'. Njihov sljedeći plasman na SP bio je 1990. godine u Italiji gdje su izgubili sva tri susreta. Četiri godine kasnije pred svojim navijačima uspjeli su preskočiti prvi krug, no Brazil je u osmini finala bio nepremostiva prepreka. U Francuskoj su Amerikanci propustili priliku napraviti novi pothvat jer su ponovno izgubili sve susrete u skupini, no u Japanu i Južnoj Koreji bili su jedno od najugodnijih iznenađenja prvenstva. Pobjedom protiv Portugala, neodlučenim ishodom protiv Južne Koreje i porazom od Poljske osigurali su osminu finala u kojoj su porazili Meksiko. U četvrtfinalu ih je teškom mukom zaustavila Njemačka (1:0). Posljednje kvalifikacije odradili su impresivno, po prvi put u povijesti osvojili su prvo mjesto. Momčad predvodi Bruce Arena, koji će u Njemačkoj biti izbornik s najdužim stažem za kormilom neke reprezentacije. SAD je preuzeo nakon SP-a 1994. godine, a sve dok nije pronašao pobjedničku formulu, promijenio je 75 igrača u reprezentaciji. Igra Amerikanaca uvijek se temeljila na jakoj i čvrstoj obrani, no Bruce je unaprijedio igru u sredini terena i napadu. Glavne uzdanice su mu Landon Donovan, DaMarcus Beasley, Claudio Reyna i Pablo Mastroeni. ČEŠKA SAD _ - _ ČEŠKA ČEŠKA _ - _ GANA ČEŠKA _ - _ ITALIJA Češka Savez: Českomoravsky fotbalovy svaz (ČMFS) Broj stanovnika: 10.200.000 Savez osnovan: 1901. Registriranih igrača: 555.885 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1954, 1958, 1962, 1970, 1982, 1990. Najbolji rezultat na SP: 2. mjesto (1934, 1962.) Kontinentalni naslovi: prvak Europe 1976. Izbornik: Karel Brückner (Češka) Najveće zvijezde: Pavel Nedved (Juventus), Tomaš Rosicky (Borussia Dortmund) U bivšoj državi Česi su osam puta sudjelovali na svjetskim smotrama. Dva puta je Čehoslovačka bila u predvorju raja, no morala se zadovoljiti drugim mjestima. Prvi put su ih zaustavili Talijani 1934. godine, a drugi put Brazilci 1962. godine. Jedan od najboljih igrača u dvoboju protiv Brazilaca bio je Josef Masopust koji je te godine bio proglašen najboljim igračem Europe. ČSSR je na europskim prvenstvima jednom otišla do kraja, pobijedivši 1976. godine Zapadnu Njemačku boljim izvođenjem jedanaesteraca. Nakon proglašenja neovisnosti, Česi su najsvjetliji trenutak doživjeli na Europskom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj gdje su gotovo senzacionalno stigli do finala. U završnom ogledu u Londonu izgubili su u produžetku od Njemačke. Na EURO '96 svijetu se predstavila generacija koju su predvodili Pavel Nedved, Karel Poborsky i Vladimir Šmicer. Sva trojica i danas su važni kotačići češke igre, a Nedved je u međuvremenu, poput svog sunarodnjaka Masopusta, bio proglašen najboljim nogometašem Starog kontinenta. Česi su vizu za Njemačku izvadili u dodatnim kvalifikacijama pobijedivši Norvešku. U skupini su u 12 susreta imali devet pobjeda i tri poraza pa su s pet bodova manje od Nizozemske zauzeli drugo mjesto te su morali u repesaž. Česi su uz Portugalce bili najefikasnjija momčad europskih kvalifikacija sa 35 pogodaka, od koji su devet djelo Jana Kollera. Jedino je Portugalac Pauleta bio uspješniji sa 12 postignutih pogodaka. Reprezentaciju od prosinca 2001. godine vodi Karel Brückner. GANA ITALIJA _ - _ GANA ČEŠKA _ - _ GANA GANA _ - _ SAD Gana Savez: Ghana Football Association (GFA) Broj stanovnika: 20.400.000 Savez osnovan: 1957. Registriranih igrača: 115.000 Nastupi na SP: - Najbolji rezultat na SP: - Kontinentalni naslovi: prvaci Afrike 1963, 1965, 1978, 1982. Izbornik: Ratomir Dujković (Srbija i Crna Gora) Najveće zvijezde: Michael Essien (Chelsea), Stephen Appiah (Fenerbahce) Kroz nogometnu povijest ove zemlje Zapadne Afrike prošli su mnogi slavni igrači - trojica su i osvajala nagrade za najbolje igrače kontinenta, Abedi Pele, Tony Yeboah i Abdul Razak - međutim ni oni su mogli pomoći da 'Crne zvijezde' izbore SP. Predvodnici nove generacije su Michael Essien i Stephen Appiah. Essien je početkom ove sezone preselio iz Lyona u Chelsea za 38 milijuna eura što je rekordni transfer u povijesti afričkog nogometa. Appiah je pak nakon godina igranja u Serie A (Parma, Udinese i Juventus) preselio u turski Fenerbahce. Reprezentaciju vodi Srbin Ratomir Dujković koji je momčad preuzeo u prosincu 2004. godine, nakon što je Portugalac Mariano Barreto dobio otkaz. Dujkovićeva preporuka za posao bio je senzacionalan uspjeh na klupi Ruande s kojom je izborio završnicu Afričkog Kupa nacija početkom 2004. godine. Gana je u kvalifikacijama slavila u skupini ispred Južne Afrike, DR Konga, Burkine Faso, Ugande i Zelenortskih Otoka. U deset utakmica upisala je šest pobjeda, tri neodlučena ishoda i jedan poraz, i to od Burkine Faso. Uz Ganu se veže i jedna zanimljivost - Arthur Wharton, rođen u Gani 1865. godine, bio je prvi tamnoputi profesionalni igrač u engleskom nogometu. ITALIJA ITALIJA _ - _ GANA ITALIJA _ - _ SAD ČEŠKA _ - _ ITALIJA Italija Savez: Federazione Italiana Giuoco Calcio (FIGC) Broj stanovnika: 58.000.000 Savez osnovan: 1898. Registriranih igrača: 1.428,929 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1950, 1954, 1962, 1966, 1970, 1974, 1978, 1982, 1986, 1990, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: svjetski prvaci 1934, 1938, 1982. Kontinentalni naslovi: prvaci Europe 1968. Izbornik: Marcello Lippi (Italija) Najveće zvijezde: Francesco Totti (Roma), Alessandro Del Piero (Juventus) Uz Brazil, jedina su reprezentacija na svijetu koja je uspjela obraniti naslov. U nogometnoj povijesti ostali su upisani mnogi majstori u talijanskom dresu kao što su Riva, Meazza, Rivera, Zoff, Rossi, Baresi ili Baggio. I dok su Brazilci prepoznatljivi po svom razigranom i lepršavom nogometu, Talijani su svijetu podarili ‘catennaccio' (tijekom šezdesetih ‘progurao' ga je milanski Inter kojeg je vodio Helenio Herrera, a nakon toga prihvatila ga je i reprezentacija). Tvrdi bunker u obrani i brza kontra postale su glavne odrednice njihove igre. Prvu krunu dohvatili su pred svojim navijačima 1934. godine pobijedivši u finalu Čehoslovačku 2:1. Četiri godine kasnije bili su najbolji i u Francuskoj, a u završnom ogledu svladali su Mađarsku 4:2. Novi naslov čekali su do 1982. godine i Španjolske. Bila je to generacija sjajnog Paola Rossija, Sciree, Tardellija i Zoffa, a na klupi je sjedio legendarni Enzo Bearzot. U finalu su pali Nijemci (3:1), a treće talijansko zlato upotpunio je Rossi naslovom najboljeg strijelca sa šest pogodaka. Od tada na Čizmi čekaju novu krunu, naslovu su najbliže bili 1994. godine u Sjedinjenim Državama, no nakon lutrije kaznenih udaraca prvo mjesto pripalo je Brazilu. Na posljednjem SP-u nisu briljirali. U skupini s Hrvatskom, Ekvadorom i Meksikom jedva su se provukli, a potom su naletjeli na Južnu Koreju koja je uz malu pomoć ekvadorskog suca Bayrona Morena prošla dalje. Kvalifikacije za Njemačku prošli su gotovo bezbolno. Momčad je nakon EP-a, 2004. godine, od Giovannija Trapattonija preuzeo Marcelo Lippi i započeo rekonstrukciju. Zadržao je osovinu Gianluigi Buffon - Fabio Cannavaro - Alessandro Nesta - Francesco Totti, ali je i otvorio prostor za nove ljude. Priliku su najbolje iskoristili napadači Luca Toni i Alberto Gilardoino, koji su ugrozili pozicije Del Piera i Christiana Vierija. SKUPINA F HRVATSKA BRAZIL _ - _ HRVATSKA JAPAN _ - _ HRVATSKA HRVATSKA _ - _ AUSTRALIJA Hrvatska Savez: Hrvatski nogometni savez (HNS) Broj stanovnika: 4 420 000 Savez osnovan: 1912. Registriranih igrača: 93.848 Nastupi na SP: 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: treće mjesto 1998. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Zlatko Kranjčar (Hrvatska) Najveće zvijezde: Dado Pršo (Rangers), Darijo Srna (Sahtjor), Ivan Klasnić (Werder) Kada se tome pridoda podatak da je naša reprezentacija nastupila i na dva od tri EP-a, od proglašenja neovisnosti, zaista možemo biti ponosni na učinak hrvatskih nogometaša. Nakon raspada bivše države, Hrvatska je prvu utakmicu pod svojom zastavom i himnom odigrala 17. listopada 1990. godine u Zagrebu protiv SAD-a (2:1). Kao prvi strijelac upisao se Aljoša Asanović, dok je drugi pogodak postigao Ivan Cvjetković, a momčad je vodio Dražan Jerković. Prvi je put Hrvatska postala članica Međunarodne nogometne federacije (FIFA) 16. srpnja 1941. godine, nakon osamostaljenja FIFA nas je ponovno primila u svoju obitelj 1992. godine, a četiri godine kasnije uključila u kvalifikacije za SP u Francuskoj. Reprezentacija Hrvatske se svijetu predstavila na Europskom prvenstvu 1996.godine u Engleskoj. Zvonimir Boban, Davor Šuker i društvo stigli su do četvrtfinala, gdje su ih zaustavili Njemačka i švedski sudac Leif Sundell. U izlučnim natjecanjima za SP u Francuskoj Hrvatska je natjecanje u skupini okončala na drugom mjestu, a potom u dodatnim kvalifikacijama porazila Ukrajinu - 2:0 u Zagrebu i 1:1 u Kijevu bilo je dovoljno za dobivanje vize za SP. Blistave francuske dane 'vatreni' na čelu s izbornikom Miroslavom Blaževićem okrunili su osvajanjem trećeg mjesta, što je još uvijek najveći uspjeh hrvatskog nogometa. 'Vatreni' su bili i na korak do finala, međutim Lilian Thuram je s dva pogotka nakon hrvatskog vodstva (Šuker) odveo 'tricolore' do finala. Hrvatska se morala zadovoljiti utakmicom za broncu u kojoj je pobijedila Nizozemsku sa 2:1, a sjajan rezultat upotpunio je najbolji strijelac u povijesti reprezentacije Davor Šuker (45 golova), koji je sa sedam pogodaka bio prvi 'topnik' turnira. Europsko prvenstvo 2000.godine jedino je veliko natjecanje na kojem Hrvatske nije bilo, a nakon što je kvalifikacije za SP 2002. godine otvorila s dva neodlučena ishoda (Belgija, Škotska), Blažević je napustio kormilo reprezentacije. Naslijedio ga je Mirko Jozić, pod čijim je vodstvom reprezentacija izvadila vizu za Japan i Južnu Koreju kao pobjednik skupine. Nažalost, na Dalekom istoku, usprkos odličnom ždrijebu (Ekvador, Meksiko, Italija), Hrvatska nije uspjela proći skupinu te je nastup na SP-u završila u prvom krugu (pobjeda protiv Italije, porazi od Meksika i Ekvadora), zbog čega je Jozića na mjestu izbornika naslijedio Otto Barić. Uslijedile su kvalifikacije za EP u Portugalu i još jedan repesaž, ovoga puta protiv Slovenije. Nakon 1:1 u Maksimiru, Dado Pršo je u Ljubljani donio veliku radost hrvatskim navijačima i osigurao plasman na još jednu europsku smotru. Na krajnjem zapadu Europe Barićeva momčad nije blistala i nastup u Portugalu Hrvatska je završila bez pobjede - uz dva neodlučena ishoda (Švicarska, Francuska) i poraz od Engleske. Treći uzastopni plasman na SP reprezentacija je izborila s novim izbornikom Zlatkom Kranjčarom. Natjecanja u skupini okončala je na prvom mjestu, ispred Švedske, Bugarske, Mađarske, Islanda i Malte. U deset utakmica Kranjčarovi odabranici ubilježili su sedam pobjeda i tri neodlučena ishoda uz razliku pogodaka 21:5. Bez poraza je kvalifikacije završilo još sedam reprezentacija - Nizozemska, Portugal, Francuska, Švicarska, Izrael, SCG i Španjolska. BRAZIL BRAZIL _ - _ HRVATSKA BRAZIL _ - _ AUSTRALIJA JAPAN _ - _ BRAZIL Brazil Savez: Confederaco Brasileira de Futebol (CBF) Broj stanovnika: 172.800.000 Savez osnovan: 1914. Registriranih igrača: 7.000.000 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1950, 1954, 1958, 1962, 1966, 1970, 1974, 1978, 1982, 1986, 1990, 1994, 1998, 2002 Najbolji rezultat na SP: svjetski prvaci 1958, 1962, 1970, 1994, 2002. Kontinentalni naslovi: prvak Južne Amerike 1919, 1922, 1949, 1989, 1993, 1997, 1999. Izbornik: Carlos Alberto Perreira (Brazil) Najveće zvijezde: Ronaldinho (Barcelona), Kaka (Milan), Adriano (Inter Milan) Brazil je sveta nogometna zemlja, čudesni izvor nogometnih čarobnjaka. Premda su dres brazilske reprezentacije nosili velikani kao što su Pele, Garrincha, Didi, Vava, Zico, Socrates, Romario, Bebeto, Rivaldo, nikada 'selecao' nije bio dominantan kao danas. Čak ni 70-ih nisu imali toliko zvijezda u svom sastavu. Brazilski 'dream team' apsolutni je favorit predstojećeg svjetskog prvenstva i sasvim sigurno jedna od najvećih momčadi ikada viđenih na najvećim nogometnim natjecanjima. U Njemačku će doputovati kao aktualni svjetski prvaci, najbolja momčad Južne Amerike te pobjednici Kupa konfederacija gdje su u finalu demolirali Argentinu (4:1). Momčad predvodi magični kvartet - Ronaldinho, Kaka, Ronaldo i Adriano - uz koje ravnopravno stoji i Robinho. Premda mnogi idealisti vjeruju kako sva petorica trebaju biti u momčadi, izbornik Carlos Alberto Parreira uporno gura četvorku. Rezultati u kvalifikacijama išli su mu u prilog, Brazil je World Cup osigurao u napornim južnoameričkim kvalifikacijama dva kola prije kraja, uz svega dva poraza. Primjerice, u kvalifikacijama za Japan i Južnu Koreju upisali su čak šest poraza. Današnji Brazil ima i sjajnog vratara Didu, neumorne radilice Emersona i Ze Roberta, sjajne stopere Lucia i Edmilsona. Parreira ima u rukama pregršt sjajnih nogometaša i najveći problem će mu biti koga staviti u momčad. Koliko su moćni svjedoči i podatak da jedan od najboljih veznih igrača na svijetu, Juninho Permanbucano, grije klupu. Brazil je prvi naslov dohvatio 1958. godine u Švedskoj predvođen Garrinchom i 17-godišnjim Peleom. U finalu su pobijedili Švedsku 5:2. Četiri godine kasnije slavili u Čileu (3:1 protiv Čehoslovačke), a potom 1970. godine predvođeni Peleom u Meksiku (4:1 protiv Italije). U Sjedinjenim Državama 1994. godine boljim izvođenjem jedanaesteraca slavili su protiv Italije, a na posljednjem SP-u, u Japanu i Južnoj Koreji, porazili su Njemačku (2:0). Jedina dva poraza u finalima ostvarili su 1950. protiv Urugvaja i 1998. godine protiv Francuske. Urugvaj je slavio pred 200.000 gledatelja na Maracani 2:1, dok su 'tricollori' slavili u Parizu 3:0. AUSTRALIA AUSTRALIJA _ - _ JAPAN BRAZIL _ - _ AUSTRALIJA HRVATSKA _ - _ AUSTRALIJA Australija Savez: Football Federation Australia Limited (FFA) Broj stanovnika: 19.700.000 Savez osnovan: 1961. Registriranih igrača: 374.515 Nastupi na SP: 1974 Najbolji rezultat na SP: 1. krug Kontinentalni naslovi: prvaci Oceanije 1980, 1996, 2000. Izbornik: Guus Hiddink (Nizozemska) Najveće zvijezde: Mark Viduka (Middlesbrough), Harry Kewell (Liverpool) Nakon četiri neuspjela pokušaja u dodatnim kvalifikacijama (1985, 1993, 1997, 2001.), Australci su napokon razbili urok. Nakon dvije dramatične utakmice, boljim izvođenjem jedanaesteraca pobijedili su Urugvaj i nakon 32 godine čekanja izvadili vizu za SP. Do sada su prvi i jedini nastup na svjetskoj smotri ostvarili 1974. godine kada je prvenstvo također održano u Njemačkoj. Oni ironični bi dodali, na idući plasman će morati čekati dok Nijemci ponovo ne organiziraju World Cup. Jedini nastup na SP-u Australci su zaključili s dva poraza (Zapadna i Istočna Njemačka) te neodlučenim ishodom protiv Čilea i bez postignutog pogotka. Nakon neuspješne njemačke avanture uslijedile su godine frustracija. Bez prave konkurencije u Oceaniji, Australci su zapinjali na posljednjoj stepenici - u dodatnim kvalifikacijama. To ih je toliko isfrustriralo da su zatražili FIFA-e da im dozvoli prelazak u Azijsku zonu, što im je koncem prošle godine i odobreno. Australija će tako u idućim kvalifikacijama za SP igrati u Aziji, a sljedeće ih godine očekuje i nastup na azijskom prvenstvu. Ključni potez na putu prema vađenju vize za Njemačku čelnici Saveza su napravili angažiravši 'čarobnjaka' Guusa Hiddinka. Nakon što su Kupu konfederacija izgubili sve tri utakmice, zahvalili su se Franku Farini i ponudili posao Hiddinku. Nizozemac je na posljednjem SP-u doveo Južnu Koreju do polufinala, a potom je na klupi nizozemskog PSV-a osvojio dvostruku krunu te stigao do polufinala Lige prvaka. Hiddink je u samo nekoliko mjeseci posložio redove i od skupine talentiranih igrača stvorio respektabilnu momčad. Čak su i sami igrači sumnjičavo pratili njegove poteze, no nakon samo nekoliko treninga postalo im je jasno kako se radi o sjajnom stručnjaku. Glavni igrač i najveća opasnost za hrvatska vrata bit će napadač Middlesbrougha Mark Viduka koji je svoju europsku avanturu započeo u zagrebačkom Dinamu. Neugodni su i napadač španjolskog Alavesa John Aloisi, Harry Kewella iz Liverpoola, Mark Bresciano iz Parme te veznjak Evertona Tim Cahill. Zanimljivo, Cahill je kao 14-godišnji klinac nastupio za reprezentaciju Samoe, a potom se preselio u Australiju. JAPAN AUSTRALIJA _ - _ JAPAN JAPAN _ - _ HRVATSKA JAPAN _ - _ BRAZIL Japan Savez: Japan Football Association (JFA) Broj stanovnika: 127.210.000 Savez osnovan: 1921. Registriranih igrača: 3,5 milijuna Nastupi na SP: 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: osmina finala (2002) Kontinentalni naslovi: Azijski kup 1992, 2000 Izbornik: Zico (Brazil) Najveće zvijezde: Hidetoshi Nakata (Bolton), Shunsuke Nakamura (Celtic), Junichi Inamoto (WBA) No rezultat u Francuskoj nije im bio previše bitan, već je sam plasman značio pravi uspjeh. Uslijedile su godine ulaganja u nogomet i sazrijevanja. Japanci su stvorili generaciju koja je 1999. godine u Nigeriji na svjetskom U-20 prvenstvu osvojila drugo mjesto, te profesionalnu ligu (J-League) koja je omogućila kvalitetan razvoj mladim igračima. Plodovi upornog rada i ulaganja vrlo brzo su bili vidljivi. Japan se postojano uspinjao na FIFA-inoj ljestvici i postao je nogometna sila na azijskom kontinentu. Pravi ispit bilo im je posljednje SP koje je organizirano u njihovom dvorištu. Predvođeni francuskim stručnjakom Philippom Troussierom, izborili su plasman u osminu finala, gdje ih je zaustavila Turska (1:0). Troussiera je u reprezentaciju uveo red i disciplinu te je znatno taktički unaprijedio. Za vrijeme svog mandata Francuz je najviše problema imao s novinarima, s kojima je vrlo brzo zaratio. Prvo ih je (više od 200) izbacio s jednog treninga jer su stvarali buku i dekoncentrirali igrače, a potom je velik dio treninga zatvorio za javnost. No prije četiri godine još uvijek nisu bili dovoljno jaki da mogu parirati najvećim nogometnim silama. Nakon Japana momčad je preuzeo Brazilac Zico. Usprkos mnogim sumnjama i početnim problemima, Zico je složio kvalitetnu momčad. Fizički su uvijek bili moćni, gotovo neumorni, a nakon što su ponajbolji igrači preselili u Europu, dobili su i potrebno iskustvo. Japanci su danas ozbiljniji nego ikad. Koliko su opasni pokazali su i na Kupu konfederacija gdje su u sjajnoj utakmici namučili Brazil. Kvalifikacije su prošli bez većih problema. U 12 susreta upisali su 11 pobjeda i jedan poraz, uz razliku pogodaka 25:6. Glavne zvijezde momčadi su veznjaci Boltona, Celtica i WBA, Hidetoshi Nakata, Shunsuke Nakamura i Junichi Inamoto, a potrebno je spomenuti i Shinjia Ona, koji se nedavno iz PSV Eindhovena vratio u domovinu, te napadača HSV-a Naohira Takaharu. SKUPINA G FRANCUSKA FRANCUSKA _ - _ ŠVICARSKA FRANCUSKA _ - _ JUŽNA KOREJA TOGO _ - _ FRANCUSKA Francuska Savez: Federation Francaise de Football (FFF) Broj stanovnika: 60.000.000 Savez osnovan: 1919. Registriranih igrača: 2.097.125 Nastupi na SP: 1930, 1934, 1938, 1954, 1958, 1966, 1978, 1982, 1986, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: svjetski prvak 1998. Kontinentalni naslovi: prvak Europe 1984, 2002. Izbornik: Raymond Domenech (Francuska) Najveće zvijezde: Zinedine Zidane (Real Madrid), Thierry Henry (Arsenal) Francuska je na svjetskim prvenstvima sudjelovala jedanaest puta, a prvi veliki uspjeh ostvarila je u Švedskoj 1958. godine. Predvođeni sjajnim trojcem Raymond Kopa - Juste Fontaine - Roger Piantani, Francuzi su plijenili igrom, no morali su se zadovoljiti broncom. Brazil s Peleom i Vavom bio je previsoka prepreka. U susretu za treće mjesto pobijedili su Zapadnu Njemačku 6:3. Fontaine je s trinaest pogodaka bio prvi strijelac turnira, Francuzi su sa 23 postignuta gola imali najučinkovitiji napad, a najboljim igračem turnira proglašen je Raymond Kopa. Novi trenutak slave 'galski pijetlovi' dohvatili su 1982. godine gdje je generacija Michela Platinija, Giressea i Tigane ponovo stigla do polufinala, gdje je nakon kaznenih udaraca ispala od Njemačke, a potom u dvoboju za broncu izgubila od Poljske. Četiri godine kasnije uslijedilo je novo polufinale i još jedan poraz od Njemačke. Na kraju zauzeli su treće mjesto pobijedivši Belgiju. Bio je to kraj sjajne generacije, a nakon umirovljenja Platinija i društva uslijedilo je deset crnih francuskih godina u kojima su izbivali sa svjetskih prvenstava. Vratili su se u velikom stilu i pred svojim navijačima napokon otišli do kraja. Na putu do trona u polufinalu su pobijedili Hrvatsku, a u finalu briljantnom predstavom Zinedinea Zidanea deklasirali su Brazil. Na posljednjem SP-u doživjeli su debakl - tri susreta, jedan bod bez postignutog pogotka. Roger Lemerre je napustio kormilo, a naslijedio ga je Jacques Santini, koji je nakon neuspjeha na EP-u 2004. godine vodstvo reprezentacije prepustio Raymondu Domenechu. Nakon Eura reprezentaciju su napustili Zidane, Thuran i Makalele i u kvalifikacijama za SP zaredali su brojni problemi. Suočeni s ispadanjem čelnici Saveza nagovorili su Zidanea na povratak, a njemu su se pridružili i Thuram i Makalele. Probudili su se Henry i Trezeguet i Francuzi su na koncu prošli ciljem skupine kao prvi s pet pobjeda i pet neodlučenih ishoda te razlikom pogodaka 14:2. ŠVICARSKA FRANCUSKA _ - _ ŠVICARSKA TOGO _ - _ ŠVICARSKA ŠVICARSKA _ - _ JUŽNA KOREJA Švicarska Savez: Schweizerischer Fussball - Verband (SFV/ASF) Broj stanovnika: 7.300.000 Savez osnovan: 1895. Registriranih igrača: 216.685 Nastupi na SP: 1934, 1938, 1950, 1954, 1962, 1966, 1994. Najbolji rezultat na SP: četvrtfinale 1934, 1938, 1954. Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Jakob Kuhn (Švicarska) Najveće zvijezde: Alexander Frei (Rennes), Marco Streller (Stuttgart) Švicarci su izborili dva uzastopna nastupa 60-ih (1962, 1666), a potom u periodu od 40 godina tek jedan plasman u završnicu, i to 1994. godine u Sjedinjenim Državama. Prvi plasman u četvrtfinale SP-a Švicarci su ostvarili na drugom Svjetskom prvenstvu, gdje ih je zaustavila Čehoslovačka, a četiri godine kasnije za polufinale su se borili protiv Brazila. Prva utakmica je završila 1:1, no u ponovljenom ogledu Švicarci nisu izdržali (1:2). Treći i posljednji ulazak među osam najboljih na svijetu izborili su 1954. godine pred svojim navijačima, no polufinale im je još jednom ostalo nedostižno, nakon što su ih Austrijanci porazili (7:5). Na iduća dva prvenstva upisali su šest poraza, da bi u SAD-u 1994. godine preskočili prvi krug, no u osmini finala Španjolci su slavili s glatkih 3:0. U kvalifikacijama za SP u Njemačkoj osvojili su drugo mjesto u skupini iza Francuske. Premda su u 10 utakmica upisali četiri pobjede i šest neodlučenih ishoda, to im nije bilo dovoljno za plasman, 'tricolori' su prikupili dva boda više i Švicarci su morali u repesaž protiv najtežeg suparnika, Turske. U prvom dvoboju u Bernu slavili su sa 2:0, a potom u 'paklu' Istanbula izgubili sa 2:4, no zbog pogotka postignutog u gostima plasirali su se na SP. Utakmica između Turske i Švicarske imala je i svoj nastavak u tunelu stadiona Sukru Saracoglu, gdje su bijesni domaći igrači zajedno s policijom i pripadnicima osiguranja počeli udarati goste. FIFA još uvijek istražuje sve detalje vezane uz tu utakmicu, zbog čega su Turci kažnjeni sa šest utakmica igranja izvan domovine i pred praznim tribinama. Do ogleda u Istanbulu Švicarci su nanizali čak 14 utakmica bez poraza. Reprezentaciju od 2001. godine vodi Jakob Kobi Kuhn, a glavni igrač je napadač Rennesa Alex Frei, koji je u kvalifikacijama postigao sedam od 18 pogodaka za Švicarsku. TOGO JUŽNA KOREA _ - _ TOGO TOGO _ - _ ŠVICARSKA TOGO _ - _ FRANCUSKA Togo Savez: Federation Togolaise de Football (FTF) Broj stanovnika: 5.430.000 Savez osnovan: 1960. Registriranih igrača: 12.429 Nastupi na SP: - Najbolji rezultat na SP: - Kontinentalni naslovi: - Izbornik: Stephane Queshi (Nigerija) Najveće zvijezde: Emmanuel Adebayor (Arsenal), Coubadja (Sochaux) Praktički s tek jednim pravim igračem (Adebayor) pobijedili su razvikane suparnike i domogli se Njemačke. U kvalifikacijama su izgubili tek jednu utakmicu, a odličan dojam ostavili su u posljednjem kolu kada su u Brazzavilleu dva puta gubili protiv Konga, no na kraju ipak izborili pobjedu (3:2) i prvo mjesto u skupini ispred Senegala. Koliko je uspjeh 'orlova' nevjerojatan, svjedoči i podatak da se nikada nisu probili u drugi krug Afričkog kupa nacija te su šest nastupa zaključili već u prvoj fazi. To im nije uspjelo ni na posljednjem prvenstvu Crnog kontinenta u Egiptu, gdje je došlo do velikog sukoba između izbornika i Adebayora, što je posve uništilo atmosferu u momčadi. Od svih reprezentacija koje će sudjelovati u Njemačkoj imaju, uz Angolu, najlošiju poziciju na FIFA-inoj ljestvici. U kvalifikacijama su briljirala dva igrača - napadač Arsenala Adebayor sa 11 pogodaka bio je prvi strijelac afričkih kvalifikacija, a za vratara francuskog Metza Kossija Agassu se zbog njegovih bravura pisalo da ima 'čarobne ruke'. Reprezentaciju vodi Nigerijac Keshi, koji je na SP-u 1994. godine bio kapetan nigerijske reprezentacije, a potom i pomoćni trener nigerijske reprezentacije. JUŽNA KOREJA JUŽNA KOREJA _ - _ TOGO FRANCUSKA _ - _ JUŽNA KOREJA ŠVICARSKA _ - _ JUŽNA KOREJA Južna Koreja Savez: Korea Fotball Association (KFA) Broj stanovnika: 48.290,000 Savez osnovan: 1933. Registriranih igrača: 522.000 Nastupi na SP: 1954, 1986, 1990, 1994, 1998, 2002. Najbolji rezultat na SP: četvrto mjesto 2002. Kontinentalni naslovi: Azijski kup 1956. i 1960. Izbornik: Dick Advocaat (Nizozemska) Najveće zvijezde: Park Ji-sung (Manchester United) i Lee Young-pyo (Tottenham) Južnokoreanci su godinama dominirali svojim kontinentom, no zadnjih godina u tome su im se pridružili i Japan, Iran te Saudijska Arabija. Od značajnijih rezultata južnokorejske reprezentacije iz bliske prošlosti treba spomenuti treće mjesto u Azijskom kupu 2000. godine. Međutim, dvije godine kasnije priredili su veliku senzaciju na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji plasiravši se u polufinale. U utakmici za finale pobijedila ih je Njemačka, a potom su u sjajnom susretu za treće mjesto broncu prepustili Turskoj (3:2). Tvorac korejskog čuda bio je Nizozemac Guus Hiddink. Sadašnji izbornik Australije iskoristio je fanatizam igrača i gotovo preko noći stvorio nogometno čudo. Pod njegovim vodstvom Koreja je u skupini pobijedila Poljsku i Portugal te remizirala s Amerikancima. U osmini finala su izbacili Italiju, a u četvrtfinalu Španjolsku. Plasmanom u polufinale postali su najuspješnija azijska momčad. Hiddink se nakon SP-a vratio kući, a od nacionalne vrste oprostili su se kapetan Hong Myung-bo te napadač Hwang Sun-hong. Priliku da vodi reprezentaciju dobio je Humberto Coelho, a nakon njega i Jo Bonfrere, međutim igre koje su pružali u kvalifikacijama bile su daleko od predstava sa Svjetskog prvenstva. Čelnici KFA su izgubili strpljenje i pozvali još jednog Nizozemca, Dicka Advocaata. Bivši izbornik Nizozemske i Ujedinjenih Arapskih Emirata uspio je spasiti stvar i Koreja je kao drugoplasirana u skupini, iza Saudijske Arabije, dobila vizu za Njemačku. U finalnoj skupini od šest susreta izgubili su čak tri utakmice. Momčad još uvijek krasi velika borbenost i upornost, no i dalje im je najveći nedostatak manjak iskustva većine igrača, kao i obrana. Ključni igrači su im 'otočani', krilo Manchester Uniteda Park Ji-sung te Lee Young-pyo, igrač Tottenhama.

- 11:36 - Daj i ti svoju riječ (1) - Potroši malo tinte - klikni s mišem

Svjetske legende nogometa

Pele Pele je nadimak Edsona Arantesa do Nascimenta, a doslovno bi značio 'crna perla'. Brazilska crna perla ili 'Rei' ('Kralj') po mnogima je, mada je to uvijek nezahvalna usporedba, najbolji nogometaš svih vremena Pele (Tres Caracoes, 1940) U najmanju ruku, jedna činjenica govori tome u prilog. Za proslave 100-godišnjice FIFA-e, svjetska ga je nogometna federacija proglasila najboljim igračem svih vremena. Pele je trostruki prvak svijeta, s brazilskom reprezentacijom osvojio je naslove 1958. u Švedskoj, 1962. u Čileu i 1970. u Meksiku. Međutim, igrao je i 1966. u Engleskoj, gdje su ga protivnički braniči brutalno 'gazili' tijekom turnira. Zbog ozljede u prvoj utakmici s Bugarima (2:0 za Brazil) propustio je drugu s Mađarskom (3:1 za Mađare!), da bi ga konačno iznijeli s terena u trećem susretu kojeg je Brazil izgubio od Portugala (1:3) i ispao. Bili su to rijetki dani koje Pele u karijeri ne pamti po dobru, sve ostalo je bilo gotovo savršeno. Nakon što je sa 16 godina debitirao za Santos u kojemu će ostati punih osamnaest godina, sa 17 je zaigrao za reprezentaciju na SP-u u Švedskoj i odmah na sebe skrenuo pozornost čitavog svijeta fantastičnim golom protiv Walesa, nakon što se čudesnim driblingom riješio dvojice suparničkih igrača. Na tom je prvenstvu predstavljena možda najčuvenija napadačka petorka svih vremena: Garrincha, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Ista je igrala i četiri godine kasnije, 1962. u Čileu, s time što je ozlijeđenog Pelea u finalu zamijenio Amarildo. Nakon što su ga 1966. 'izubijali' na terenima 'džentlmenske' Engleske, Pele se još jednom vratio na sam vrh. U Meksiku 1970. jo jednom je poveo Brazil do naslova svjetskog prvaka, u finalu je čak postigao i pogodak za 1:0 protiv Italije, u kasnijoj pobjedi od 4:1, iako je tada već mnogo više namještao drugima nego što je sam zabijao. A u karijeri je postigao nevjerojatan broj golova, odigravši upravo čudesan broj utakmica. Statistike barataju brojkama o 1362 utakmice i 1280 golova! Nakon završetka ozbiljne igračke karijere 1971. godine u prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije (2:2) na Maracani, još se jednom vratio nogometu. Od 1974-77 igrao je u njujorškom Cosmosu da bi promovirao nogomet koji je u SAD-u bio potpuno u sjeni sportova poput 'American Footballa', bejzbola, košarke i hokeja na ledu. Slično kao što će poslije njega učiniti nešto mlađi Franz Beckenbauer (s kojim je zajedno igrao u Cosmosu), nakon svega je ostao u nogometu u raznim funkcijama. Bio je komentator, brazilski ministar sporta, okušao se čak i na filmu (poznati 'Bijeg u pobjedu'!), u suradnji s jednim novinarom izdao je i autobiografiju. Još kao igrač bio je i u Hrvatskoj, u Zagrebu su prijateljsku utakmicu 1969. godine igrali Dinamo i Santos, završilo je 1:1. Diego Maradona Diego Armando Maradona bio je definitivno najveći nogometaš osamdesetih godina 20. stoljeća, pa iako su usporedbe s igračima koji su igrali prije i poslije njega uvijek teške, za mnoge je genijalni Argentinac i najbolji nogometaš svih vremena Diego Maradona (Buenos Aires, 1960) Njegova karijera je sve samo ne obična nogometna priča. Prvi put je podijelio argentinsku javnost kao osamnaestogodišnjak jer ga, usprkos plebiscitarnoj podršci argentinskih navijača, izbornik Luis Cesar Menotti 1978. nije uvrstio u reprezentaciju koja je na kraju osvojila svjetsko prvenstvo odigrano baš u Argentini. Nakon tog natjecanja ustalio se u reprezentaciji, postao planetarna zvijezda, ali tek 1982. godine preselio je iz Boca Juniorsa u Europu, u veliku Barcelonu. Iste, 1982. godine, u Španjolskoj je igrao i svoje prvo svjetsko prvenstvo. Kasnije je na skupu najboljih svjetskih reprezentacija igrao još tri puta, s time što je 1986. godine u Meksiku poveo Argentinu do drugog svjetskog naslova, 1990. u Italiji je relativno slabu Argentinu je, gotovo sam, tek uz pomoć dragog mu prijatelja Claudija Caniggije, doveo je do finala, a SP 1994. u Americi za Maradonu je završio - katastrofalno. Ključne utakmice i ključne golove karijere, kad je reprezentacija u pitanju, odigrao je Maradona u 1986. u Meksiku. Tamo je učinio nekoliko stvari koje su ušle u antologiju nogometne igre. Prva je legendarni pogodak rukom, danas poznat kao Maradonina 'božja ruka' kojim je svladao očajnog engleskog vratara Shiltona. To je vjerojatno najslavniji neregularan a priznat pogodak u nogometnoj povijesti. Nešto kasnije u istoj utakmici zabio je gol tako što je uzelo loptu na svojoj polovici, u 'slalomu' nanizao šestoricu Engleza i vratara Shiltona i ubacio loptu u praznu mrežu. To je gol koji mnogi smatraju najljepšim golom svih vremena. U polufinalu protiv Belgije postigao je gotovo identičan (onaj 'regularni'!) pogodak kakav je postigao protiv Engleza, a finale protiv snažne SR Njemačke presudila je njegova genijalna asistencija za odlučujući pogodak Burruchage (3:2) šest minuta prije kraja utakmice. Naravno, proglašen je za najboljeg igrača SP-a, ali i najboljeg sportaša svijeta za 1986. godinu. Maradona je u Barceloni proveo dvije godine, a onda je preselio u Napulj i uzdigao prosječni Napoli do nevjerojatnih nogometnih visina. Osvojio je dva prvenstva Italije, jedan talijanski kup i jedan Kup UEFA s momčadi koja je i prije Maradone i nakon njega provela više godina u drugoj nego u prvoj talijanskoj ligi! Nogomet u Napulju nikada neće biti što je bio - prije Maradone. Nakon toga otišao je u Sevillu, gdje je u tandemu s Davorom Šukerom, izdignuo i ovaj inače prosječni klub u sam španjolski vrh, a 1993. se vratio u Argentinu. Maradonina karijera ima i svoju dobro poznatu tamnu stranu. Više puta imao je problema s drogom, pao je na doping kontroli 1994. na SP-u u Americi pa je diskvalificiran s prvenstva, a problemi s kokainom nastavili su se i u sljedećim godinama. Nekoliko puta kratkotrajno i bez većeg uspjeha vraćao se na teren, a svaki njegov potez, uključujući i čitavom svijetu šokantno prijateljstvo s kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom, i danas se prati s velikom medijskom pozornošću. Romario Romario Da Souza Faria Filho, ili skraćeno samo Romario, bio je čudesni brazilski napadač koji je svoje najbolje utakmice odigrao u prvoj polovici devedesetih u kojima je teško naći nekoga tko bi mu bio ravan. Romario (Rio de Janeiro, 1966) Prvi je Brazilac koji je u Europu stigao preko nizozemskog PSV-a iz Eindhovena koji će kasnije Starom kontinentu predstaviti i Ronalda. Romario je bio nevjerojatno brz i eksplozivan, u svojim je najboljim danima bio gotovo neuhvatljiv za protivničke obrane i golove je postizao u neprekinutim serijama. S PSV-om je u pet godina osvojio tri prvenstva Nizozemske, tri nizozemska kupa, a dvaput je bio najbolji strijelac tamošnjeg prvenstva. Dvije godine (1993-1995) igrao je u Barceloni s kojom je osvojio jedan naslov i jedan naslov najboljeg strijelca lige. Kao špica brazilske reprezentacije bio je svjetski prvak 1994. godine u SAD-u, postigao je na tom svjetskom prvenstvu i pet golova, a na SP-u je s manje uspjeha za Brazil bio i četiri godine ranije u Italiji. U Francusku 1998. nije putovao jer je bio otpisan u posljednji čas, a ova odluka izbornika Marija Zagala izazvala je negodovanje njegovih mnogobrojnih obožavatelja i natjerala suze na oči Romariju koji je na posebnoj konferenciji za novinare objavio razočaranje izbornikovom odlukom. Dvaput je Romario proglašavan najboljim igračem Južne Amerike (1994. i 2000. godine). Pokušava ostati u profesionalnom nogometu još i danas, kao četrdesetogodišnjak, prošle godine prešao je iz Flamenga u Vasco da Gamu. Već odavno nije onaj stari, neuhvatljivi napadač i vjerojatno mu ove posljednje godine profesionalnog igranja i nisu trebale. No Romario je očito veliki zaljubljenik u igru i možda tako treba shvatiti njegovu odluku da se ne oprosti dokle god može i - hodati. Ronaldo Mnogo je bilo Ronalda u brazilskom nogometu, samo na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u izbornik Carlos Alberto Parreira imao je na raspolaganju trojicu igrača s takvim nadimkom. Danas hvaljeni Ronaldinho morao je svoj nadimak promijeniti u 'malog Ronalda' da ne bi bio jedan od mnogih. Ali nakon svega, Ronaldo je ipak samo jedan. Pravim imenom Luis Nazario da Lima Luis Nazario da Lima Ronaldo (Rio de Janeiro, 1976) Ronaldo, danas igrač madridskog Reala, bio je čudo od djeteta kada je sa 18 godina stigao u Europu, u nizozemski PSV iz Eindhovena. Odmah je proglašen novim Peleom i Maradonom, a taj je epitet i opravdavao nevjerojatnim, dotad neviđenim majstorijama koje je izvodio i golovima koje je s lakoćom postizao za PSV. Nakon dvije godine prešao je u Barcelonu u kojoj se zadržao samo godinu dana te je već 1997. stigao u Inter i kao igrač tog talijanskog kluba dočekao Svjetsko prvenstvo 1998. koje je 'morao' obilježiti. Zinedine Zidane Zinedine Zidane je rođen u Marseilleu, a roditelji su mu alžirski imigranti. Zinedine je izabrao igranje za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen i to jedan od najljepših sportskih poklona koje je bivša francuska kolonija mogla dati bivšim gospodarima U Francuskoj je, međutim, Ronaldo imao puno problema i na kraju je još i kolabirao prije finalne utakmice s Francuzima, pa iako je zaigrao (mnogi kažu samo zbog sponzorskih obveza brazilske reprezentacije prema proizvođaču sportske opreme), Brazil je glatko izgubio sa 0:3. Dugo se nije oporavio od 'francuskih trauma' i nogometni je svijet polako počeo sumnjati u svoje prethodne ocjene o 'novom Peleu'. Tek je Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine donijelo rehabilitaciju za jednoga od sigurno najboljih igrača u povijesti nogometa. Tada, kada je malo tko mislio da bi mogao biti prevaga i odvesti Brazil do petog naslova svjetskog prvaka u povijesti, Luis Nazario da Lima je našao snage da to napravi u velikom stilu. Postigao je osam golova. U skupini je u utakmici protiv Kostarike postigao prva dva (5:2), Kinezima je zabio posljednji (4:0), a Turskoj izjednačujući (na kraju je bilo 2:1 za Brazil). U osmini finala protiv Belgije bio je strijelac drugog pogotka (2:0), Englezi su se u četvrtfinalu provukli bez Ronaldovog pogotka (2:1), ali je zato presudio (opet) Turcima u polufinalu (1:0) i na kraju zabio oba gola Njemačkoj u finalu (2:0). Teško da bi nakon toga itko više trebao sumnjati u Ronaldove sposobnosti. Ako to nekom nešto znači, za Real je u prve dvije i pol godine (do 1. siječnja 2006) postigao 54 ligaška pogotka, usprkos stalnim problemima s ozljedama. Što bi bilo da je zdrav?! Zinedine Zidane Zinedine Zidane je rođen u Marseilleu, a roditelji su mu alžirski imigranti. Zinedine je izabrao igranje za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen i to jedan od najljepših sportskih poklona koje je bivša francuska kolonija mogla dati bivšim gospodarima. Zinedine Zidane (Marseille, 1972) Zanimljivo je da mladi Zidane, iako tako veliki, baš izraziti talent, nije svoju karijeru započeo u rodnome Marseilleu. Njegovi su prvi ozbiljni nogometni koraci vezani uz Cannes, odakle je 1992. otišao u Bordeauxu u kojemu je igrao četiri godine. Kao graditelj igre, klasična i tako rijetka 'desetka', s dvojicom svojih dobrih prijatelja Bixenteom Lizarazuom i Christopheom Dugarryjem doveo je tada, s izuzetkom njih trojice, dosta prosječni Bordeaux do finala Kupa UEFA 1996. godine u kome je Bayern ipak bio jači. Godine koje je nakon toga (1996-2001) proveo u torinskom Juventusu bile su 'zlatne' Zidaneove godine u kojima je osvojio sve što se moglo osvojiti na klupskom i reprezentativnom planu. S Juventusom je dvaput osvojio Scudetto, igrao u finalu Lige prvaka i osvojio Interkontinentlani kup. Mnogo važnije je da je 1998. godine postao svjetski prvak sa Francuskom za što je posebno zaslužan. U trenucima inspiracije samo najveći igrači naprave nešto što inače rade rijetko ili nikad. Zinedine Zidane je u finalu protiv Brazila (3:0) postigao prva dva pogotka glavom, a to mu doista nije specijalnost! Pravi umjetnik lopte, u tim godinama i u najboljoj tjelesnoj kondiciji bio je nekoliko godina, uz stalno ozlijeđivanog Ronalda, najbolji igrač svijeta. I 2000. godine uzeo je s Francuskom još jedan veliki trofej, pobjedu na EP-u u Nizozemskoj i Belgiji. Osim na dva spomenuta natjecanja, Zidane je igrao i na SP-u 2002. u Japanu i Koreji, te na europskim prvenstvima 1996. u Engleskoj i 2004. u Portugalu. FIFA ga je tri puta birala za najboljeg igrača svijeta, 1998, 2000. i 2003. godine. I u godinama nakon što je iz Juventusa prešao u Real uspjesi su se nastavljali iako Zidane možda više nije toliko moćan kao ranije. Ipak, neki trenuci i dalje podsjećaju na njegove najbolje dane. Naprimjer, 2002. godine je fantastičnim volejom odlučio pitanje pobjednika Lige prvaka protiv Bayera iz Leverkusena... Zidane se već bio oprostio od igranja u reprezentaciji, ali je Francuska zaredala silnim remijima i kada je u pitanje došao nastup na SP-u u Njemačkoj, Zidane se vratio. Naravno, i Francuska je na kraju uspjela pa će u Njemačkoj opet biti jedan od ozbiljnih kandidata za najviše pozicije Oliver Kahn Za Olivera Kahna suigrači znaju reći da je pomalo lud, ali to i nije neka novost jer vratare često prate takvi epiteti. U svakom slučaju, njegova je pojava na terenu sasvim neobična, od izrazito žute kose, preko urlanja na suigrače, do panterskih skokova kojima još i danas iz kutova skida lopte koje izgledaju neuhvatljivo Oliver Kahn (Karlsruhe, 1969) Njemački ozbiljno, jednako se tako ponaša bilo da je u pitanju prva ili posljednja minuta utakmice i bilo da je u pitanju finale svjetskog prvenstva ili sasvim nebitna utakmica u kojoj njegov klub ili reprezentacija već imaju neuhvatljivo veliku prednost. Jednako neobično za Kahna je da u današnjem nogometu u kojemu neki igrače promijene i po desetak klubova u karijeri, u Oliverovoj biografiji pred kraj karijere (već mu je 37 godina) i dalje stoje samo dva imena: Karlsruher SC (tu mu je kapetan jedno vrijeme bio i naš Slaven Bilić) i Bayern München. U prvom je branio od 1986. do 1994. godine, u drugome je među vratnicama otada, dakle već 12 godina. Godinama je Oliver Kahn smatran jednim od najboljih vratara svijeta, a službeno je najboljim vratarom Europe proglašavan 2000. i 2001. godine. U istim godinama proglašavan je i najboljim nogometašem Njemačke. Najveće osobno priznanje mu je naslov najboljeg igrača SP-a 2002. godine u Japanu i Koreji gdje je svojim čudesnim obranama držao sasvim prosječni 'elf' u igri sve do samog velikog finala. Tek je Brazil, za koji su igrale mnogobrojne zvijezde poput Ronalda, Ronaldinha i Rivalda, s dva pogotka Ronalda u posljednjih 25 minuta, uspio svladati velikog njemačkog vratara. Trofeji koje je Kahn osvojio s Bayernom gotovo se i ne mogu nabrojati. Tu je šest naslova prvaka Njemačke, tri Njemačka kupa, četiri njemačka liga-kupa. Naravno, i Liga prvaka i Interkontinentalni kup 2001. godine. Za reprezentaciju je dosad igrao na tri svjetska prvenstva (1994, 1998. i 2002), prvi je i nezamjenjivi vratar i pred početak SP-a 2006. u Njemačkoj. S 'elfom' je 1996. godine osvojio i naslov europskog prvaka u Engleskoj. David Beckham vjeruje u navijače i titulu Kapetan 'gordog Albiona' uvjeren je da će navijači biti ključna pomoć Engleskoj na putu do drugog svjetskog trona u povijesti Svjetskih prvenstava. David Beckham tako se pridružio svojim suigračima u širenju optimizma uoči početka najvećeg nogometnog natjecanja na globusu Teško je i za pretpostaviti kakvo će to razočaranje biti ako Engleska na Svjetskom prvenstvu ne dohvati barem polufinale, jer optimizam koji u velikim količinama šire reprezentativci 'gordog Albiona' izuzetno je zarazan za navijače. Od izbornika Svena Gorana Erikssona do kapetana Davida Beckhama, svi Englezi kao da su sigurni da će nakon 40 godina ponovno podići pokal namijenjen najboljoj reprezentaciji svijeta. Wayne Rooney prošlog tjedna najavio je pobjedu u Njemačkoj, a sada mu se pridružio i Beckham. Kao što smo već naglasili, slapovi optimizma prisutni su u njegovim riječima... 'Entuzijazam naših navijača je zarazan i mi smo sve sigurniji da možemo u Njemačkoj ići do kraja. Nikad se nisam žalio zbog visokih očekivanja pa neću ni sada. Mi smo spremni za naslov prvaka svijeta', kazao je David Beckham engleskim novinarima i dodao: 'Naši navijači prate nas svuda po svijetu i ako oni žele da osvojimo naslov, onda to moramo i učiniti. Uopće ne sumnjam da će biti najbrojniji navijači u Njemačkoj'. Ipak, cijeloj priči trebalo bi i malo realnosti. Za osvajanje naslova prvaka svijeta nisu dovoljne samo riječi, čak ni navijači i nogometno znanje, već je potrebna i sreća. Uostalom, kako će to izgledati u Njemačkoj i na Otoku ako Englezi ponovno posrnu, ne želimo ni zamišljati...

- 10:57 - Daj i ti svoju riječ (1) - Potroši malo tinte - klikni s mišem

01.04.2006., subota

Evo povijesnih nogometaša hrvatske

Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.), hrvatski nogometaš Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Klupska karijera Igrao za klubove: Dinamo Zagreb (1985.-1991.), A.S. Bari (1991-1992), AC Milan (1992-2001.), Celta Vigo (2001-2002). Večinu klupske karijere proveo je AC Milan, s kojim je 1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje velečanstveni, vjerovatno i najveći, oproštaj od nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime. Reprezentativna karijera Član jugoslavenske i hrvatske nogometne reprezentacije za koju je nastupio 51 utakmicu i postigao 12 golova. Najbolji igrač juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu. Vodio vatrene kao kapetan na EP u Engleskoj 1996.. i do trećeg mjesta na SP 1998. u Francuskoj. Robert Jarni (Čakovec 26. listopada 1968.), hrvatski nogometaš Svojedobno jedan od najboljih europskih lijevih bočnih igrača poznat po izrazitoj brzini, koji je u svojoj bogatoj klubskoj karijeri igrao za HNK Hajduk Split (1986-1991), Bari (1991-1993), Torino (1993/1994), Juventus (1994/1995), Real Betis (1995-1998), Real Madrid (1998-2000), Las Palmas (2000-2002) i Panathinaikos (2002). Kao reprezentativac nastupio je za Jugoslaviju na SP 1990 u Italiji, dok je za hrvatsku nogometnu reprezentaciju nastupio na 81 utakmici, što je trenutni rekord, te je postigao 2 gola. S hrvatskom reprezentacijom nastupio je na EP 1996 u Engleskoj, SP 1998 u Francuskoj i SP 2002 u Japanu i Južnoj Koreji. Dražen Ladić (Čakovec, 1. siječnja 1963.), hrvatski nogometaš. Igrao na mjestu vratara, za klubove NK Varteks Varaždin, NK Iskra Bugojno i NK Dinamo Zagreb. Branio za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije i Hrvatske. Robert Prosinečki (Villingen-Schwenningen, Njemačka, 12. siječnja 1969) Robert Prosinečki nogometom se počeo baviti u zagrebačkom Dinamu gdje je zapažen kao talent i već s 18 godina igra u prvoj postavi. Nakon nesuglasica s trenerom odlazi u Crvenu Zvezdu i 1991. osvaja Ligu prvaka. Karijeru nastavlja u Real Madridu, ali zbog teške ozljede izbiva s travnjaka više od godinu dana. Još je igrao za Real Oviedo, Barcelonu, Sevillu, Hrvatski Dragovoljac, Standard Liege, Portsmouth FC, Olimpiju iz Ljubljane i NK Zagreb, gdje nakon završetka karijere ostaje na mjestu sportskog direktora. 1997. se vratio u zagrebački Dinamo i uspješno kao kapetan vodio klub u ligi prvaka. Vezni igrač, poznat po iznimnoj kreativnosti i čarobnim driblinzima, često ga se nazivalo "posljednjim romantičarem". Za Hrvatsku je odigrao 49 utakmica i postigao 10 golova, a za Jugoslaviju 15 utakmica uz 4 gola. 1987. je proglašen najboljim igračem U-21 Svjetskog prvenstva u Čileu, kojeg je Jugoslavija bila pobjednik. Igra za Jugoslaviju na SP 1990., a za Hrvatsku na EP 1996. te SP 1998. (treće mjesto) i SP 2002.. Dado Pršo (Zadar, 5. studenog 1974.), hrvatski nogometaš. Karijeru je započeo u Hajduku iz Splita i Pazinki, a 1993. je otišao u Francusku, gdje je igrao u malom klubu St. Raphael i Rouen. 1997/1998 otišao je na Korziku u AC Ajaccio, gdje je dvije godine poslije došao u AS Monaco. U Ligi Prvaka 2003/2004 došao je s AS Monacom do finala Lige Prvaka i dao sve zajedno 7 golova. 4 gola je dao na svoj 29. rođendan kod 8:3 protiv Deportivo la Coruńe čime je izjednačio rekord Lige prvaka s Marcom van Bastenom. Pršo je igrao za slijedeće klubove: Hajduk Split Pazinka (Istra 1987.-1993.) Rouen (Fra/1993.-95.) Saint Raphael (Fra/1995.-96.) AS Monaco, (Fra/1996.-97.) AC Ajaccio (Fra/1997.-99.) AS Monaco (Fra/od 1999.-2004.) Glasgow Rangers (Sco/od srpnja 2004.,2005.,2006.) Prvi nastup za reprezentaciju: kvalifikacijska utakmica za UEFA EURO 2004™ Hrvatska - Belgija, 4-0, Zagreb, 29.03.2003. Pozicija u momčadi: napadač za AC Ajaccio(FRA) zabio je 21 u 53 utakmice (1997. na posudbi, proveo dvije sezone) 2004./2005. za škotski Glasgow Rangers osvojio sezonu i kup zabivši 21 pogodak. Njegova obitelj je bila prisiljena otići u Francusku zbog političkih problema i nadolazećeg rata u bivšoj Jugoslaviji. Odličan u zraku i snažan na lopti. Isticao se čvrstoćom i kreacijom napada. Prednost mu je vrhunska igra glavom te snalažljivost na malom prostoru gdje dolazi do izražaja njegova tehnika. U Hajduku ga nisu svrstali među perspektivne, pa je kao anoniman otišao u Francusku. Cijelu svoju karijeru Pršo je naporno radio da bi se istaknuo i pokazao svojim trenerima, a u Hrvatsku je slučajno pozvan kao šansa protiv Belgije za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. gdje se odmah nametnuo i postigao svoj prvi pogodak kod pobjede od 4-0 u svojoj prvoj utakmici za reprezentaciju. Pršo je kasnije samo nastavio dobar niz igri u reprezentaciji i dobio status prvotimca. Uspjesi u karijeri: finalist lige prvaka 2004 pobjednik Francuske lige 2000 pobjednik kupa 2003 Hrvatski igrač godine 2003,2004 pobjednik Škotske lige 2004,2005 pobjednik Škotskog kupa 2004 Škotski igrač godine izjednačio rekord 4 pogotka na utakmici Lige prvaka dobitnik nagrade Franjo Bučar za sportske uspjehe 2005. Eduardo Alves da Silva (Rio de Janeiro, 1983), brazilsko-hrvatski nogometaš Igrao za CBF Nova Kennedy, Dinamo iz Zagreba i Inker iz Zaprešića. Reprezentativac Hrvatske. "Ovdje se osjećam kao kod kuće i tako me svi i tretiraju. Hrvatskoj moram zahvaliti na svemu što sam postigao i u karijeri i u životu", iskreno je rekao Eduardo da Silva, nakon poziva u reprezentaciju Hrvatske uoči utakmice s Brazilom. Davor Šuker (Osijek, 1. siječnja 1968), hrvatski nogometaš. U svojoj bogatoj karijeri nastupao je za klubove: Osijek, Dinamo, Sevilla, Real Madrid, Arsenal, West Ham United i München 1860. Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1998. godine. Odigrao 69 utakmica i postigao 45 pogodaka za reprezentaciju Hrvatske, a 2 utakmice i 1 pogodak za reprezentaciju Jugoslavije. Bio je član reprezentacije na tri svjetska prvenstva (1990., 1998., 2002.). Igrao je na mjestu napadača.

- 16:12 - Daj i ti svoju riječ (3) - Potroši malo tinte - klikni s mišem